Rukovanje na tamnoj strani Mjeseca


U Afganistanu su žene tabu tema, nije ih uputno gledati, ne smiješ se s njima rukovati, a čak se smatra nepristojnim pitati nekoga koliko ima sestara ili da li ima djevojku. Kao da bi najviše voljeli da uopće ne postoje, osim kad ih trebaju. Proputovao sam i vidio dosta svijeta, duboko poštujem…

svaku kulturu i premda jako volim afganistance, s ovim se nikako ne mogu pomiriti. Ipak, ovo je njihova zemlja i tko sam ja da im sudim. Mogu se jedino nadati da će se jednoga dana stvari promjeniti na bolje. Zapravo, već se lagano mjenjaju i to mi je izuzetno drago vidjeti. I najmanji korak je ipak korak naprijed. Pogotovo ako sam im ja pomogao da ga naprave.

Afganistanci se jako vole rukovati. I jako vole kad su svi u jednoj prostoriji. I onda kad uđeš u tu prostoriju imaš dva izbora. Ne rukovat se s nikim ili se rukovati sa svima. Njih je barem 15, a nas minimalno troje. A mi smo pristojni, pa se naravno rukujemo. I onda se prvih 10 minuta samo rukujemo, s nekima i po više puta, a ponekad čak i sami među sobom.

I bi tako svaki put do jednog jutra kada u prostoriji među svim već dobro poznatim i dragim licima ne ugledah i nju. Afganistanku, ženu, majku, kraljicu, bez burke, samo sa laganom maramom preko kose. Radi svoj posao. Čim smo ušli odmah su svi ustali jer znaju da slijedi ceremonija rukovanja. Ustala je i ona da nas pozdravi ali sam primjetio da joj je bilo malo neugodno.

I meni je. Kog se vraga uvik guram prvi. Eto mi sad. Da li se rukovati sa svima osim nje, da li se ne rukovati s nikim, pa nek se misle zašto ili se rukovati sa svima uključujući i nju što bi bilo ljudski i normalno? Ma rukovat ću se, pa što bude da bude, ali što ako je uvrijedim kad joj pružim ruku? A što ako je uvrijedim ako joj ne pružim ruku? Kvragu i rukovanje i ko ga izmisli. A ništa, pružit ću joj ruku, pa neka ona odluči.

Kako je krenulo masovno rukovanje, svi su krenuli prema nama, a ona je ostala sama na kraju prostorije, tako da sam mogao izbjeći rukovanje. Ipak, kad sam svima oko sebe pružio ruku, krenuh prema njoj, pogledam je u oči i rekoh „Salam aleiki“, pruživši joj ruku. Ona iznenađena, ali s osmjehom na licu odgovori „wa aleika salam“ i dade mi ruku.

U sobi je u tom trenutku vladao potpuni muk i tada sam se na trenutak osjetio poput Neila Armstronga kada je zakoračio na Mjesec. Bilo je to jedno maleno ali ipak tako veliko rukovanje. I drago mi je da sam ga odlučio napraviti. Okrenuo sam se prema ostatku sobe i najnormalnije nastavio razgovor kao da se ništa posebno nije desilo. Od tada, svaki put kad uđem u tu prostoriju, ona ustane, priđe mi i s osmjehom na licu se rukuje samnom. Kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.











Želite pročitati još sličnih priča:

Promet u Afganistanu

Children of the revolution

Afganistanske crtice

Afghanistan from above

Svidio vam se ovaj članak? Podjelite ga s prijateljima!

16 thoughts on “Rukovanje na tamnoj strani Mjeseca

  1. Svaka cast Mirko! :)

  2. Traveller says:

    I always enjoy your image runs out of Afghanistan. Remarkable work by you….stay safe, but keep doing what you are doing.

    Best Wishes, Traveller

  3. Svaka cast.
    S obzirom na opisano u tekstu, nije mi tesko zamisliti da je i usmjeravanje fotoaparata prema zenama takodjer vrlo delikatna stvar. Da li si imao kakvih problema dok su nastajale ove fotografije?

    • Hvala.
      Problema nisam imao jer je vecina fotografija iz serije nastala iz zatamnjenog automobila za vrijeme vožnje. Na žalost, druge mogućnosti nisam imao :-(

  4. Martin Ocando says:

    Let me tell you, that you have a gold mine here. Just when you return home, get all your images a photo book about Afghanistan. You have an awesome eye.

    Do you have a good backup for your images? I would use a couple of external drives with dual copies and keep them separated

  5. ipperspective says:

    Great photos, good composition and they definitely tell the story. I agree with Martin; you will probably have enough material for a book. Make sure you keep at least a second backup.

    Keep the good work and stay safe!!!

  6. Thanks Mirko for posting your stories and links. It’s weird and fascinating at the same time. I wish Google Translate did a better job of Croatian to English. Sometimes I’m unsure of exactly what you mean.

    Great work. Keep it up!

  7. Bravo! Ovo je toliko snažna priča da ti zavidim.
    Samo nastavi i vrati nam se živ i zdrav.

  8. Hrabrost je uvijek na cijeni…

  9. Well done!
    This is one of my favourites.

  10. Ne samo fotke, koje su genialne i tekst je super!