Children of the revolution


Afganistan je zasigurno jedno od najtežih mjesta za odrastanje na svijetu. Neprestalne promjene režima, ratovi, siromaštvo, nepostojanje adekvatne medicinske skrbi, slab edukacijski sustav samo su neki od problema s kojima se afganistanska djeca susreću svaki dan. Zemlja ima oko…

…30 000 000 ljudi od čega je polovica mlađa od 18 godina, a preko 5 000 000 djece je mlađe od 5 godina. Posebno je šokantan podatak da 3 od 10 rođene djece ne doživi svoj peti rođendan. Nekome tko nikad nije vidio tu djecu i uvjete u kojima drže osmijeh na licu, svi ovi podaci vjerojatno izgledaju statistički suhoparno.

Tek boravak među njima i suočavanje sa njihovom okrutnom realnošću potjera čovjeka na dublje razmišljanje. Ne mogu da se ne sjetim naše djece koja već u prvom razredu osnovne moraju imati mobitel, kojima novo kupljene igračke postanu dosadne za par dana, koja na blagajnama u dućanu rade scene ako im se baš svaki put ne kupi nekakav slatkiš i kojima je najveća sramota ne daj bože nositi neki komad odjeće koji je nosio stariji brat ili sestra.

Kad bi ovdašnja djeca makar imala takve probleme. Na žalost, prisiljena su doslovce na borbu za preživljavanje. Ipak, ne primjećujem ništa manje osmijeha na njihovim licima, umjesto da zure ko zombiji po cijele dane u kompjuter ili tv oni se igraju po prašnjavim ulicama. Naša djeca se tuže na preteške torbe s knjigama. I u pravu su. Ovdje djeca nose od kuće i stolicu na kojoj će sjediti u školi. Bosi, polugoli, slinavi, prljavi ali nasmijani i sretni.

Upravo takav život i uvjeti su ih učinili iznimno čvrstim i lukavim. Nemojte misliti da ćete ih lako prevariti zbog toga jer neznaju slova i brojeve. Imam običaj kada mi to situacija i mogućnosti dozvoljavaju da im podjelim slatkiše i sokove koje sakupljam baš radi te svrhe. I onda kad se negdje vozim i vidim neko dijete na osami stanem da mu dam nešto. I uvijek ali baš uvijek u roku 20 sekundi se stvori njih barem petnaestak, naguravajući se za porciju slatkiša.

Da se ne radi o maloj djeci, čovjek bi pomislio da su toliko lukavi da najmanje/najslabije od njih stave da tako pored puta milostivo stoji, dok ostali vrebaju iza zida kada će neki stranac nasjesti na stari trik i stati da udjeli kakvu čokoladu. I onda kad nahrupe svi spašavaj živu glavu ako vide da neznaš što bi. Međutim, čim im daš do znanja da bez reda nema ni slatkiša, svi se tako poredaju u liniju da ni vojne parade za dragog vođu nemaju takvu formaciju. Naravno, uvijek se nađe neki „mangup“ koji nakon što dobije čokoladu opet stane u red gledajući te u oči kao da si s Marsa pao :-).

Na žalost, nemam ja toliko slatkiša koliko u Afganistanu ima djece. A ima ih doslovce svuda, po gradskim ulicama, pustinjskim predjelima, planinama. Samo vidiš kako se za njima diže oblak prašine dok sa osmjesima jurišaju u neobuzdanoj dječjoj igri . I ja se tada nasmijem prisjećajući se svog djetinjstva.


















5 thoughts on “Children of the revolution

  1. Wow. Excellent example of using photographs to tell a story. Very well done. Very moving. A wonderful reflection to start my Thanksgiving holiday here in the US. Thank you for sharing with us.

  2. Nice photos, I enjoyed the series – I would have liked to see them at a higher resolution though, those were a bit small to fully appreciate

  3. Very touching images.

  4. Very interesting photos. The children there have a very hard life. Here in the USA the kids have it so easy, and many still complain that they want more.
    Ed

  5. “Samo vidiš kako se za njima diže oblak prašine dok sa osmjesima jurišaju u neobuzdanoj dječjoj igri . I ja se tada nasmijem prisjećajući se svog djetinjstva.”

    Prekrasno!
    Stvarno imaš smisla za pisanje. A ni fotke ne zaostaju :) Lijep pozdrav i sretno nam se vrati u Hrvatsku.