The American job


Evo, javljam vam se da bi se malo pohvalio :-). Poznati američki časopis“The scientist” angažirao me da budem pratitelj novinarki “Washington post-a”, Julia-i C. Mead (nadam se da je ovo ispravno prevedeno na naš jezik :-). Tema njene reportaže je bila misteriozna bolest u okolici Slavonskog Broda, koja je gotovo izbrisala čitava sela, a za čiji se uzrok najčešće smatrala…

…prljava voda. Međutim, najnovija istraživanja su na tragu zaključka da je uzrok te smrtonosne bolesti bubrega biljka pod nazivom “Aristolochia”, koja kao korov raste među žitom i pšenicom. Kako ljudi u tom kraju još uvijek spremaju domaći kruh, na taj se način i pelud te biljke miješa sa žitom i pšenicom, te naposljetku i smrtonosna, kancerogena kiselina iz biljke dospjeva u organizam domaćina.

Nizovi napuštenih “Crnih kuća” zaista izgledaju kao scena iz nekog filma strave. Nevjerojatno je kako je tako jedan banalan razlog mogao izbrisati gotovo čitava sela. Pogotovo je bilo potresno slušati priče preživjelih ljudi koji su izgubili kompletne obitelji od ove misteriozne bolesti.

Osim same priče, ono što me fasciniralo i što sam htio napisati ovdje je vrhunska profesionalnost osoblja časopisa “The Scientist”. Tek kad čovjek doživi takvo iskustvo, shvati koliko mi u nekim stvarima zaostajemo za njima. Kad su me kontaktirali, upitali su me za uvjete koje tražim. Rekao sam sasvim pristojnu cifru i oni su pristali. I tako sam ja odradio svoje i poslao mi fotke, a oni meni ček uvećan za bonus od 50$ za troškove unovčavanja čeka. Naravno da to nisam ni tražio.

Nakon 20-ak dana, javi se meni glavna urednica časopisa i pošalje mi prijedlog dizajna i prijeloma reportaže, te me upita ako imam kakav prijedlog ili kritiku da im kažem prije nego broj ode u tisak. Ono, upitam se ja WTF??? Plate mi pošteno i još me pita dali imam kakvu kritiku na njihov dizajn reportaže i uklapljanje mojih fotografija. Odgovorim joj da mi crop jedne fotografije baš ne leži jer je kuća presječena prije kraja, a ona mi na tome zahvali i pošalje ispravljenu verziju. Zaista, za svaku pohvalu.

Ne treba ni napominjati da su me potpisali u tiskanom i online izdanju časopisa, te su još i stavili link na moje osobne stranice. I na koncu svega, poslali su mi nekoliko primjeraka tiskanog časopisa, te još jednom zahvalili na suradnji.
Eh, samo se nadam da će jednog dana takav odnos prema fotografima imati i domaći mediji ;-) Nada umire posljednja, zar ne ?

7 thoughts on “The American job

  1. Čestitam na još jednom velikom uspjehu!…tema je zaista interesantna. Sad me zaista zanima da saznam više o tome.

  2. Hvala puno. Ni ja nisam znao o toj bolesti dok me nisu kontaktirali s upitom o suradnji.

  3. Je, ovo je super a naši nek se ugledaju na njih.
    To se zove profesionalno :)

  4. Čestitke i s moje strane. Nije mala stvar odraditi takav posao za jedan ugledni časopis kao The scientist. Evo da ja podjelim link sa njihovog web-a gdje se vide slike tvoje ime i link prema site-u. http://www.the-scientist.com/2007/11/1/44/1/

    Lijepi pozdrav i dobro svjetlo.

  5. @Goga: Hvala, da trebali bi.
    @Mario Stabi: Hvala najljepsa.

  6. Wow, čestitke na reportaži i odličnim fotografijama… A takvu profesionalnost treba doživjeti da bi se vjerovalo da postoji, jel da? :-))

  7. Mirko cestitam na angazmanu i standardno odlicno odrađenom poslu!
    Ono sto me, osim cestitki ponukalo da napisem ovaj post je komentar na rad casopisa… inace radim za jedan strucni casopis.. nazalost nemamo veze sa fotografijama i fotografima.. ono sto sam htio reci je da je to standardan princip vanka, pa i u nas koji radimo casopis na strano trziste.. svaki clanak se salje autoru na pregled, saslusaju se njegove eventualne primjedbe oko prijeloma.. pa mu se posalje ispravljena verzija.. i ta komunikacija traje dok obje strane ne budu zadovoljne.. tek tad casopis ide u tisak. Nakon sto je casopis tiskan svaki autor dobije po 5 primjeraka casopisa i 10 ispisa njegovog clanka..