In memoriam: Dragutin Tadijanović

Tiho snivaj pjesnice. (photo:www.tadijanovic.com)

Danas sam tuzan kao rijetko kada. Kao da sam izgubio djeda. Otisao je nas Tadija, tiho i dostojanstveno. Bio je jedan od rijetkih ljudi koje sam istinski cjenio i volio. Kad god bi ga cuo ili vidio, razvukao bi se osmjeh na moje lice. Da je barem vise takvih ljudi, jednostavnih i dobrih. Znam da nisam jedini koji je…
odrastao uz njegove pjesme, znam da nisam jedini tko je danas tuzan. Znam da je otisao veliki covjek. Na zalost, zivimo u svijetu u kojem je izgleda vaznije dali je Vlatka pronasla svoje krpice i gdje ce Paris ici na ljetovanje. A istinski velikani u tisini zive i umiru pored nas. Tiho snivaj pjesnice moj dragi. Hvala ti na svemu.

PJESMA O ČOVJEKU I SUNCU


Zaogrnuv tamni plašt,
Čekat ću osvitak dana

I poći zatim na pute daleke:
Kroz dozrela polja i livade zelene,
Preko voda, planina, dolina,
Do devetoga brda.

A Sunce još neće
Planuti na mene!



No kad stupim na vrh,
Izaći će Sunce, veliko, sjajno,
I zaliti mene, Vječnoga Bježača,
Srebrnim i zlatnim sjenkama

Pružit će se moja sjenka
Duboko.

Stajat ću na vrhu dugo, dugo, dugo.



Sunce će me milovati blagim rukama,
A ja ću biti na vrhu sam.
Zaviknut će grlo moje Suncu:
Pobijedio sam mrak,
Savladao sam žalost…
Sad sam radostan, jak.
Vječan sam kao ti, Sunce!

Najzad ću početi da se spuštam, lagano,
S vrha u dolinu.
Sunce će me pratiti neprestano.

Moja će sjenka bivati sve manja,
Sve tanja:
Nestajat će me, polako, u dolu.



Pa ću se okrenuti vječitom Suncu
I pogledati na vrh:
Ugledat ću Drugog Čovjeka
Gdje ide mojim stopama;
Čovjeku ću se nasmijati,
A Suncu šapnuti malen:
Tko može s tobom, Sunce?

Nestat će mene
I moje sjene



U dolini mraka

*Dragutin Tadijanović, travanj 1921. god.


NOSIM SVE TORBE A MAGARAC NISAM


Ja se ne volim ni s kim tući
I nikad neću da dotaknem
Kad me nagovaraju i kažu:
Ne smiješ dodirnuti njegovo uho.

Kad nas učitelj pusti iz škole
Najprije idemo svi u redu,
A poslije, čim nas ne vidi više,
Tuku se s onima iz drugog sela.

Ja ne volim o tome ni govoriti.
Meni je najdraže kad idemo kući
A netko vikne: Tko će bit magarac?
Ja onda kažem: Metnite na me torbe!



I svi na moja ramena povješaju.
A meni nije teško, jer znam da nosim
I Jelinu torbu.Mogao bih za nju
Da nosim, sigurno,trideset i tri torbe.

Al nikom ne bih priznao da sve nosim
Zbog Jele!…Koji možda o meni misli da sam
Magarac pravi, znam: vara se, i ne zna…
Magarac, to svi već znaju, imade dugačke uši.

*Zagreb (Runjaninova ulica 4), 23. srpnja 1935.

This entry was posted on Thursday, June 28th, 2007 at 12:00 pm and is filed under Thoughts. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed. You can leave a response, or trackback from your own site.

One Response to “In memoriam: Dragutin Tadijanović”

  1. Nati Says:

    Prekrasno! …veliki ljudi će uvijek ostati u nama i sa nama. Najljepše je to rekao još jedan hrvatski velikan:

    “Moj prijatelju, mene više nema.
    Al nisam samo zemlja, samo trava.
    Jer knjiga je ta, što držiš je u ruci,
    Samo dio mene koji spava.
    I ko je čita - u život me budi.
    Probudi me, i bit ću tvoja java.”
    Dobriša Cesarić
    Pjesma mrtvog pjesnika

    June 30th, 2007 at 12:48 pm #

Leave a Reply