Ratni, a u isto vrijeme i najbolji antiratni spomenik koji sam do sada vidio, nalazi se u memorijalnom parku glavnog grada Sjedinjenih Americkih Drzava, Washington DC-u. Spomenik je posvecen americkim vojnicima koji su sudjelovali u Korejskom ratu od 1950.-1953. Sam rat je zapoceo invazijom komunisticke Sjeverne Koreje na Juznu Koreju koja je bila proamericki orjentirana. U odbijanju okupacije sudjelovalo je…
…18 zemalja pod okriljem UN-a. Sjedinjene Americke Drzave procjenjuju svoje zrtve na oko 50 000 smrtno stradalih u samo 3 godine, sto je zaista sokantan podatak imajuci u vidu da je u Vijetnamskom ratu kroz 15 godina poginulo oko 60 000 americkih vojnika.
Upravo ovaj spomenik, koji se sastoji od vojnickih skulptura naizgled razbacanih po polju, na najbolji nacin pokazuje svu ironiju i apsurd ratova. Besciljni pogledi, puni ocaja su mi se duboko urezali u pamcenje.
U njihovom ocima jednostavno se osjeti jeza i prezir. Kao da nam govore da sve sto ratovi mogu donijeti su samo patnje i boli.
Na zalost, ni sada nakon vise od 50 godina od Korejskog rata, zapravo se nista nije promjenilo. Sjeverna Koreja je i dalje komunisticka, Juzna Koreja je i dalje proamericka, a ljudi i dalje ratuju i umiru sirom svijeta. Tuzno ali istinito.
Nisam mogao, a da se ne sjetim izvrsne pjesme “Tifusari”, genijalnog Jure Kastelana koji izvrsno opisuje moje dojmove sa ovog mjesta. Upravo tim stihovima i zakljucujem ovaj izvjestaj.
Tifusari
Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.
Smrt do smrti. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.
Svaka
ide
svome
grobu.
Svaka ide svome grobu
ko izvori
svome
moru.
Svaka ide svome grobu.
Hoce li ikad ovom stazom proci
nebo siroko, oko puno srece?
Da li ce briznuti frule i izvori
i cvrkutati jutra u proljece?
Hoce li stope ostati na zemlji
i prkositi krvlju utisnute
ili ce snjegovi u mrkloj tisini
zamesti rijeci, tragove i pute?
Vijavica. Vjetar vije.
Covjeka ni vuka nije.
-Ognja, ognja-
kosti vriste.
-Zvijezde, zvijezde-
oko iste.
Zvale mracne, vecerat ce
moje prste i mozdane….
Vijavica. Vjetar vije.
Covjeka ni vuka nije.
-Ljudi mili, braco, ljudi…
U tisini
gluvi korak
izmoreni.
Slusam rijeci
u ognjici.
-Druze…
-Druze…
Rukom hvatam ladnu ruku.
Idem
nijem
u koloni.
Ne zbori noc.
Tisina bez utvara.
Nijemo
bez glasa
u meni
mrtvac progovara.
…
Ne zbori noc.
Bez jutra
i bez krila
jos zadnju rijec
i zadnji pozdrav
smrt mi je
ostavila.
…
Ognjica raste. rukom ruku hvatam.
Uz celo druga moje celo gori.
U pozaru ludom kad se pamet mraci
osvetom jos jacom, ljubav progovori.
Kolona ide. U groznici rastu
goleme sume suncem rascvjetane.
U mraku cujem zive razgovore.
Ocima zivih gledam nove dane.
Gledam jezera prozirna i mirna,
vrbu djetinjstva svinutu nad rijekom
i nove rijeci nikad necuvene
ljude u kraju znanom i dalekom.
…
Od cela do cela samo vatra gori.
Glad i oganj zedne usne pruza
za kapljom vode. tmina oci steze,
i sto smo blize zori noc postaje duza.
…
Jure Kastelan
This entry was posted
on Wednesday, March 21st, 2007 at 11:43 pm and is filed under Photo trips, Thoughts.
You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed.
You can leave a response, or trackback from your own site.
Super ti je ovo. I malu skolicu imas. Jeli i dalje imas 70-200F4 ili si se unaprijedio?
Hvala. Sve je po starom.
P.S. Greskom ti izbrisah komentar, pa se nadam da sam ga dobro rekonstruirao :-)
Pozdrav.