November 19th, 2006

Moj Dom

Imao sam privilegiju i čast biti aktivni sudionik projekta “Zavjetni križni put: Prevlaka - Ilok”, koji se sastojao od 22 dana pješačenja kroz cijelu Hrvatsku. Od njenog krajnjeg juga, poluotoka Prevlake, pa sve do krajnjeg istoga, prekrasnog gradića Iloka.

Rijeka Cetina tiho teče podno Mosora



Iako moja zadaća nije bila pješačiti cijelo vrijeme, put je bio težak ali istovremeno pun ponosa i začuđujuće lijep. Nemalo puta smo ostali zatečeni ljepotama naše domovine, koje vozeći se automobilom često nismo ni svjesni. Putem smo svijećama obilježavali i molili se na mjestima pogibelji hrvatskih branitelja poginulih u Domovinskom ratu. Nisam ni bio svjestan koliko zapravo malih spomen obilježja hrvatskih heroja stoji pored cesta, od Prevlake, preko Dubrovnika, Dalmacije, Like, Banije, pa sve do istoka Slavonije. Koliko je snova otišlo u pepeo da bi mi sada mogli imati sve ovo što imamo. Čovjek brzo zaboravlja svu onu žrtvu i prolivenu krv koja je pala da bi mi sada mogli uživati i imati svoj dom. Dirljive su priče preživjelih branitelja koji su prošli pakao Bogdanovaca i Vukovara. I danas, 15 godina poslje pakla koji su prošli, zaiskri im suza u oku kad dođu na mjesta gdje se nekad odlučivalo o životu i smrti. Sjećanja na poginule i nestale, na herojske smrti ljudi koji su branili svoju domovinu su teška, ali i puna ponosa. Jer sve te žrtve, patnje i užasi nisu bili uzalud. Nisu uzalud jer mi sada imamo svoj dom i svoju domovinu. Ovaj upis posvećujem svima onima koji su dali i bili spremni dati najvrijednije što su imali, a vas molim da ne zaboravite njihove žrtve i da ponekad kad ugledate spomen ploču uz put, da vam ne bude teško stati i pomoliti se za njih. Sada uživajte u stihovima Silvija Strahomira Kranjčevića iz pjesme “Moj Dom” i mojim fotografijama nastalim na ovom putu i još ponekom meni posebno dragom.


MOJ DOM

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijetom prosim,
I gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve, njoj što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlađe sne!

Kroz požar, koji suklja, da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba… a ja je grlim mukom
Na javi i u snu,
I preplašen je trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema, taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankon joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam, na kojoj tek njeni dusi zbore,
I… lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

Jutro na Prevlaci.

Biser okupan suncem.

Plava laguna.

Masline, more i otoci.

Kapelica pokraj mora.

Uvala iz sna.

Škoj okupan morem i burom.

Pred suton.

Zaštitnica ribara i mornara.

Prizor iz Neretvanske doline.

Neretvanski dukati.

Maglovito zamosorsko jutro.

Vinograd u dalmatinskoj zagori.

Suton na Biokovu.

Zalazak u Bračkom kanalu.

Zid u dalmatinskoj zagori.

Zaseok pred Triljem.

Vrlička tvrđa.

Lički nocturno

Lička rapsodija.

Od Baške prema Velebitu.

Kordunsko jutro.

Mladi Mjesec iznad Moslavine

Srne u slavonskim poljima.

Đakovački lipicanci.

Sunce zalazi za slavonske hrastove.

Posted in Photo trips, Thoughts | 14 Comments »