Pute, laze pizon dubli tovari
Gustirne žedne mijun sići i lati
Konkulana škina težakov
Od motik po žurnatin pritrujena
Prage kalet žnjutin dubli puntari
Naboj Dalmatine rebati na drači
Kroz kadene dicu čićan pasli
A judi driti ka kolone
Dalmatino, povišću pritrujena
Intradu pravice s tilin štrukali
Dalmatino, povišću pritrujena
Rod puntarski resa na drači
Dalmatino, povišću pritrujena
Ditinstvon gladnin povist štukali
Dalmatino, povišću pritrujena
Kroz kadene dicu čićan pasli
A judi driti ka kolone
Dalmatino, povišću pritrujena
Dalmacija, zemlja mora, kamena, drače i soli. Zemlja ljubavi, ljepote, muke i ponosa. Tisuće puta opjevana, ni sa kraja svijeta ne zaboravljena. Na moju veliku žalost sve je manje i manje one istinske Dalmacije o kojoj tako lijepo u svojoj pjesmi piše gospodin Stipišić. Sve je manje tovara u poljima, sve je manje težaka koji motikom svoju zemlju obrađuju.
Stara sela, nekad puna života, dječjeg smijeha i plača, sada umiru polako. Ruše se kolone, padaju krovovi. Drača je zakrčila puteve u dvorove koji su ne tako davno bili puni života. Zaboravljena su mjesta koja su nas čuvala i štitila sve od trenutka kad bi nas majke prvi puta mlijekom podojile, pa do časa kad bi nas na čimatorje u četvero nosili.
Male kamene, pitome kuće koje odišu toplinom, skladom i dostojanstvom, utrkujući se sami sa sobom i svojim slabostima, zamjenili smo sa bezličnim, bezdušnim i hladnim betonskim grdosijama, a nismo ni svjesni koliko zapravo gore živimo unatoć svim blagodatima koje imamo. Sa stresom se dižemo i sa stresom idemo u krevet. Uvijek negdje žurimo, trčimo i nikad vremena nemamo. Možda jesmo petrolejku zamjenili sa neonkom, ali sam siguran da sada slabije vidimo. Možda smo zamijenili i stare peći sa centralnim grijanjem, ali znam da ono nikada neće onako lijepo grijati i pričati priče tijekom dugih zimskih noći.
Kad kod uhvatim vremena ja se vratim u svoje Skočibe, prošetam onim kalama, koje su kako gospodin Stipišić kaže (”Prage kalet žnjutin dubli puntari”) gležnjevima udubljivali naši preci, a koji su unatoč teškom životu koji ih nije mazio, bili uspravni kao kameni stupovi(”driti ko kolone”) . Sjednem na davno napuštena guvna gdje se žito i pšenica vršila, gdje su se naši pradjedovi igrali i gdje su naše bake, babe ili none kolo plesale.
I napunim tako baterije da se mogu vratiti ponovno u vrevu i kaos koji većina nas svakodnevno živi i proživljava. I sve mi to nekako lakše bude kad znam da ću se opet vratiti u svoje Skočibe, da ću opet posjetiti Stare Duće, Jesenice, Dolac i sva ostala mjesta koja su nas odhranila, a mi smo ih zauzvrat napustili i uništili.
Nadam se i vjerujem da će se opet čuti dječji plač i smijeh u starim kalama, koje će nam sve oprostiti i primiti nas nazad, kao što majka uvijek prima svoje dijete. Stare skancije koje sada čekaju pune prašine će opet biti pune svih onih lijepih i slatkih stvari o kojima smo nekad maštali.
Danas djeci više ništa nije dovoljno. Mobitel, igračke, slatkiši……… i opet nisu zadovoljna. Kad se samo sjetim vremena kad je topli kruh ispod peke predstavljao vanserijski i neponovljivi užitak. Kad je feta soparnika bila dovoljna da ti uljepša dan. Kad je partija briškula i čaša bevande uz komin bila dovoljna da se super zabaviš i provedeš. Djeca su bosa kalama trčala i bila su sretnija nego današnja, jer su imali slobodu koju današnja djeca sputana između magistrala i betona jednostavno nemaju.
Ovaj članak i fotografije su posveta svim napuštenim selima koja mame svojom magijom, svim težacima i majkama koji su stvorili i nama ostavili sve što imamo, a ne znamo cijeniti. Ipak, nije sve tako crno. Sve više ljudi ipak uviđa gdje se ljepše i mirnije živi, te se vraćaju i polako obnavljaju davno napuštene kuće svojih pradjedova. Opet se drača kida, opet se masline sade i opet će ljudi biti driti ka kolone.
* Dalmatino povišću pritrujena, Ljubo Stipišić
This entry was posted
on Friday, January 27th, 2006 at 11:37 am and is filed under Photo trips.
You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed.
You can leave a response, or trackback from your own site.
Sjajne fotke, super reportaža.. ma odlično Mirko.. istaknuo bi 5. fotku koja mi je mmmmmmmmmmmmm.. samo nastavi ;)
Nesto drugo nisam ni ocekival. Sto rec na ove predivne fotke??? MRAAAAK su!
A što reć… bravo!
Meni naj br. 4 i 12
A vidin Mirkec da se nisi uzalud smrzava na Mosoru.
Odlične slije (po običaju) i još bolji komentar uz njih ovaj put
zaista lipo dočaravaju sve to opisano.
Pozdrav. Gušta san ovo vidit.
Zarazna je ta tvoja nostalgija!
Kako dobro pogađaš u dušu i riječju i slikom…svaka čast!
Svaka cast Mirko… jos jedna od tvojih fotoprica koja tjera da se covijek s vremenom ponovno i ponovno i ponovno vrati i sve pogleda i ponovno procita. Odlicna prica i odlicne fotke koje puno govore i o ovakvim dijelovima nase Hrvatske… Jednom ce se zasigurno sve to obnovit jer ljudi ce zeljet pobjeci od ove vreve i ubrzanog tempa zivota, a bas tada pozeljet ce se vratit na mjesta sa dusom i mirom kako bi upravo taj mir podarili svojoj dusi i svojim mislima…
Lijepo, lijepo, jako lijepo i samo nam nastavi radit ovakve reportaze jer pravo je i veliko zadovoljstvo ovo vidjet i procitat…
Sretno… u svakom pogledu i jos puno dobrog svjetla ti zelim…
Jako lijepo
Stisnulo mi se srce jer me podsjetilo kak su ubili Trešnjevku mog djetinjstva i mladosti sa ovim ružnim zgradama koje su projektirali “arhitekti prostitutke”,a gradilišta kupovana od sirotinje koja ih je bila prisiljena prodati zbog neimaštine…
PODIGNI MAč SVOJ,ANĐELE
E ovo je prekrasno!
Slike su takve na kakve si nas navikao,
ali tekst, tekst je… wow!
Sve teže podižemo pogled gore, ka našim starim selima. Pognuti bremenom življenja zaboravljamo pomalo na svoje korijene, kojima se vraćamo samo progodno, ili ovako, tek kad nas podsjete na njihovu ljepotu…
Pozdrav iz Dugog Rata
Mladen
Lijepo,
ali bilo bi korisno prevesti sve riječi i značenje teksta pjesme (za nas koji to neznamo,često pjevamo).Hvala,Dubravko