October 14th, 2005

Wadi Rum - Lawrence of Arabia

Ljudi koji su proputovali mnogo više od mene kažu da je najljepša pustinja na svijetu. Nisam vidio ostale pa ne mogu biti siguran da li je najljepša ali prekrasna zasigurno jest. Wadi Rum, jedina crvena pustinja izvan Afrike. Opjevana u pjesmama i ekranizirana u filmovima o Lawrenceu od Arabije, britanskom pustolovu kojem je Wadi Rum bio dom.



Wadi Rum se nalazi nekih 300km južno od Ammana i 50km sjeverno od Aqabe. Nakon što siđete s autoputa do ulaza u pustinju i turističkog centra imate oko 10km normalne dvosmjerne ceste.

Nakon što smo stigli do centra za turiste i riješili generalije vezane uz odabir aranžmana i plaćanja istog dobili smo svog vozača i njegovu staru 4WD Toyotu.

Sam automobil, a ni njegov vozač nisu nam ulijevali neko povjerenje. Pitate se kako?. Pa jednostavno, vozač je bio premlad, a automobil prestar. Ali što je tu je, nema nazad. Odabrali smo petosatnu turu koja obilazi gotovo sva važnija mjesta u Wadi Rumu te nakon toga večeru i spavanje u beduinskom šatoru. Krenuli smo u avanturu s našim vozačem za kojeg se ispostavilo da od Engleskog zna reći samo “Faster, faster”. Nije baš da nas je ta činjenica ohrabrila. Cijelo vrijeme mi je bila pred očima legendarna scena iz “Ko to tamo peva” kad je stari govorio “Može Miško i bez očiju”. Eto takav nekako vam je bio i naš vozač. Prva lokacija na koju smo stigli je izvor nazvan po Lawrencu od Arabije, koji se nalazi na brdu. Zaustavili smo vozilo pokraj šatora gdje je bio jedan beduin i njegov sin koji se utrkivao na devi.


Uspon do samog izvora nije bio pretežak niti je izvor bio nešto posebno. Ali je zato pogled s uzvisine prema pustinji bio jako lijep.

Nakon povratka dolje i kratkog predaha krenuli smo prema pješčanim dinama. To me posebno veselilo jer ih nikad u životu nisam vidio. I zaista su prekrasne. Izrazito crveni pijesak koji je toliko usitnjen da se zapravo pretvorio u prah. Zbog toga se jako teško penjati po njima. Ali fotografiranje je pravi užitak. Pogotovo ako imate lijepu igru svjetla i sjene.

Nakon dina krenuli smo dalje i nakon 5 minuta naišli na novi Mitsubishi koji je stajao na sred puta. Ljudi su nas zaustavili i zamolili da nazovemo pomoć kad budemo imali signal jer je njima pukla osovina na prednjem desnom kotaču. U ovom trenutko nam je naša stara Toyotica bila posebno draga.

U neposrednoj blizini se nalazio i zid na kojem su bile nacrtane Nabatejske crtarije stare više od 2000 godina. Na zidu su ucrtane karavane deva i jedan, kako smo mi stručno ustvrdili, automobil. Dakle varate se ako mislite da je Kremenko bio Amerikanac. On je bio Nabatejac i red je da to čitav svijet sazna;-)

Sljedeće mjesto na našoj ruti je bila kuća Lawrenca od Arabije. Iskreno, očekivao sam neko grandioznije zdanje a kad tamo hrpa kamenja podbočena na jednu kamenu gromadu. E moj Lawrence.

Nakon toga naišli smo na jedno zaista jako zanimljivo mjesto. Samostojeći most kojeg je priroda napravila iznad dubokog ponora. Pošto je mjesto zaista jako zanimljivo i fotogenično iskoristio sam priliku da ga isfotkam iz svih kuteva te da napravim i par fotki za uspomenu. Jer kakav je to most po kojem nitko ne hoda. Zar ne?

Zanimljivost u tom svemu je bilo to što me inače prijatelji svako malo pitaju : “ajde nas uslikaj, ajde nas uslikaj”. A meni se jednostavno ne da trošiti karticu na obične snapshotove. Međutim, čim sam vidio ovaj most znao sam da moram napraviti par fotografija s ljudima na mostu. Jer onda fotka ima jednu dodatnu dimenziju. E sad bilo je pitanje kako ih nagovoriti da se uspentraju gore ali da ne skuže da ih sad zapravo očajnički trebam. Ako skuže mogu zaboraviti na fotografiju s ljudima na mostu. Prvo sam se ja popeo i počeo govoriti: ” A joj kako lijep pogled, sve se vidi do kraja pustinje………” Naravno, skužili su me odmah:-( Ali nakon što su vidjeli koliko sam tužan jer neću imati ljude na mostu kao svaki pravi prijatelji popeli su se gore a ja sam im obećao da ću ih ubuduće više fotkati.

Zatim smo krenuli u potragu za beduinskim šatorom u kojem još ima mjesta za tri osobe. Već je skoro pala noć kad smo konačno našli prenoćište u kojem su već bila tri mlada Španjolca i jedna Njemica.

Naš mladi domaćin je naložio vatru i čekao da nam pripremi večeru a ja sam se igrao s dugom ekspozicijom.

Potom sam malo izašao vani i poigravao se s plavim satom i “Paint with light” tehnikom čisto da mi prođe vrijeme.

Večera je bila posebno i nezaboravno iskustvo. Tiha noć usred pustinje ispod otvorenog neba, vatrica tiho pucketa a beduin pjeva i svira na njihovom tradicionalnom instrumentu koji je sličan gitari. Mi lagano jedemo i pokušavamo zavaditi španjolce u raspravi da li je bolji Real Madrid ili Athletico Madrid. Naime, sva tri španjolaca su iz Madrida ali navijaju za različite klubove.

Nakon večere izašli smo ispred šatora te pričali o raznoraznim temama a usput sam se ja glupirao sa aparatom i svjetiljkom. Tko zna možda mi jednom Sony otkupi ovu fotografiju;-) .

A ova fotografija je posebna priča. Mogu samo reći da sam nakon što sam ovo uslikao shvatio koliko sam glup a na vama je da otkrijete što se zapravo desilo i zašto sam glup;-) Nagrada za osobu koja prva otkrije o čemu je riječ je verzija bilo koje fotografije iz ove priče u većoj rezoluciji.

Na kraju dana kad nas je umor već polako počeo hvatati uvukli smo se u šator i lagano utonuli u san. Nevjerojatna tišina koja je vladala bila je gotovo opipljiva, noć je bila ugodno topla te je zaista bio pravi užitak provesti je na ovakav način. Pogotovo imajući na umu da je sredina 10-og mjeseca. Svakako jedno nazaboravno i prekrasno iskustvo koje vam od sveg srca iskreno preporučam. Nadam se da ste uživali u ovom opisu i fotografijama ovog prekrasnog mjesta. Srdačni pozdravi sa Bliskog istoka;-)

Posted in Photo trips | 23 Comments »