Kad čovjek pomisli na Bliski istok na pamet mu padaju stvari poput rata, pustinje, deva, beduina………… Dali je ikad netko pomislio na bujice vode koje te nose kroz labirinte prekrasnih raznobojnih stijena koje su formirale jako uske i visoke kanjone? Zasigurno ne, ali eto i to je moguće. Priroda još jednom pokazuje koliko je čudesna i nevjerojatna. Samo 60km od Ammana glavnog grada Hašemitske kraljevine Jordan u srcu pustinje, nalazi se
najniži nacionalni park na svijetu, Wadi Mujib. Wadi Mujib je splet kanjona niz koje teće prekrasna, ugodno topla bistra voda koja se na kraju ulijeva u Mrtvo more, dakle na dublje od 400m ispod razine mora. Priroda zaista zna biti čudesna. Ali vratimo se mi na početak . Nakon 40 minuta putovanja i rješavanja generalija prilikom ulaska u park put vas vodi nekih stotinjak metara metalnim mostom, nakon čega se niz okomite stepenice spuštate u vodu do pojasa. Sam ulaz u kanjon je dosta širok i osim spektakularnih stijena zaista niste impresionirani vodom koja se čini niska i slaba.
Nakon nekih 200 metara skreće se u desno i kanjon postaje znatno uži. Voda je i dalje negdje do koljena, ugodno je topla i možete osjetiti kako vas nekakve male ribice intezivno grickaju za listove. Zaista zabavno. Gledam vodu i nije mi jasno zašto su mi govorili da nije pametno nositi elektronsku opremu jer se na par mjesta mora plivati kroz bujicu. Da, moš mislit pomislim ja.
Stijene su posebno lijepe s bojama koje se prilijevaju a kažu da mijenjaju boje u ovisnosti o temperaturi, razini vode i godišnjem dobu. Kanjon postaje sve uži i uži te je zaista pravi užitak šetati njim.
Ruksak nosim na leđima a aparat držim vani i lagano fotkam. Uviđam da će mi zbog nedostatka svijetla trebati stativ kojeg naravno nemam. Ali snalazim se nekako oslanjajući se na stijene i ruksak. Efekt duge ekspozicije lijepo ispada samo se nadam da će fotografije biti dovoljno oštre pošto ekspozicije variraju od 1s do 1/25 uz otvor blende F4 i ISO 200-800.
Voda postaje sve jača ali ništa zabrinjavajuće. Zabavljam se s prijateljima i lagano klapam uzbrdo fotkajući.
Tu i tamo se pojavi neko posebno lijepo mjesto koje zahtjeva malo ozbiljniji pristup zbog nedostatka svjetla. Premda na LCD-u sve izgleda OK, ne vjerujem ništa dok ne vidim na PC-u.
Čovjek se zaista zapita ovako gazeći kroz vodu dali se zaista nalazi u pustinji? Komentiram s prijateljima prekrasne teksture i boje stijena na kojima se sjene poigravaju.
Polako se već dolazi do djelova gdje voda izgleda ozbiljnije ali samim tim i privlačnije. Dobivam upute da se vratim s opremom nazad jer nije vrijedno rizika. Ipak takav kakav jesam prihvaćam rizik i odlučujem ići dalje pa što bude. Na kraju, bez rizika nema profita, zar ne?
Što dalje idemo scene su sve ljepše i ljepše. Prava rapsodija boja i oblika. Prekrasno. Nikad si ne bi oprostio da nemam fotoaparat uza sebe.
Tada dolazimo do jednog prekrasnog mjesta kojeg kao da je Bog stvorio za sebe. Na žalost osim što je prekrasno voda je preduboka i jaka i svi me već ozbiljno savjetuju da ostavim ruksak i krenem dalje. Nema govora, pa što bilo da bilo. Čvrst sam u svojoj odluci pa makar me ona stajala dva L objektiva, 500E plaćenog blica i odličnog DSLR-a.
Združenim snagama u lanac, preko glava, plivajući leđno, čupajući se po konopcima prebacujemo ruksak sa jednog mjesto na drugo. Ja sa svoja 173cm naravno nisam puno pomogao;-) Zaista je fino gledati kako cca. 5000E vrijedan ruksak balansira na vršcima prstiju, glavama, konopcu…. svega par cm iznad vodene bujice.
Lagano u sebi pjevušim ” Ovo mi je škola” i nadam se da će sve proći OK. Na sreću Englesko-Arapska veza uz hrvatske instrukcije sa obale je odradila posao besprijekorno.
Yes, na drugoj sam strani:-) Na povratak trenutno ne razmišljam. Who cares.
Zadovoljan ispunjenim ciljem napravio sam jednu “ležeću u vodi do grla dugu ekspoziciju” jer mi je palo na pamet da bi to bilo zgodno imati u kolekciji. E da i odlučio sam da pod hitno trebam par centimetara da me ubuduće ovakvi problemi ne bi sprječavali u fotografiranju.
Ostatak vremena smo proveli u vodenim igrama i skokovima sa stijena. Mislim da je ovo jedini picigin u povjesti koji je odigran na Bliskom istoku;-) Zamislite scenu. Tri Arapa, Englez i Hrvat igraju picigin u srcu Bliskog istoka;-)
Presretan nakon predivnog i nezaboravnog dana šaljem vam srdačne pozdrave od Hrvatsko-Arapsko-Engleske veze.
P.S. Nagradna igra: Pronađite engleza na fotografiji iznad;-)
This entry was posted
on Friday, September 16th, 2005 at 5:20 pm and is filed under Photo trips.
You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed.
You can leave a response, or trackback from your own site.
Super fotke, super tekst, dobro si prenio atmosferu. Za 20.
Hvala;-)
Jel’ Englez ovaj u sredini? Ili je to jedan od Arapa? : )))
Super mi je članak!
Skoro pa si pogodio;-)
P.S. Sve je ovo tvoja zasluga.