Irving Penn (1917.-)

«Fotografiranje kolača može biti umjetnost» rekao je Irving Penn na otvaranju svojeg studija 1953. godine. Već je davno prije dokazao svoju izreku sa serijom reklamnih fotografija kojom je stvorio nove visoke standarde i stekao reputaciju jednog od najboljih.

Penn je stekao renome kako u redakcijskoj tako i u reklamnoj fotografiji a njegove inovacije koje su naročito bile istaknute u portretnoj fotografiji izdigle su ga od mase ostalih umjetnika. U kasnijim godinama okrenuo se televizijskim reklamama kako bi još više istaknuo svoj izraziti talent. Činjenica da su njegovi radovi bili inspiracija mnogim vrhunskim fotografima je najbolji dokaz da su njegovi radovi prepoznati i cijenjeni. Osim njegova rada za Vouge magazin, Penn je bio predstavljan u mnogim fotografskim kolekcijama, uključujući one u Meropolitan Museum of Art, the Addison Gallery of American art te Baltimor Museum of Art.

1958. godine Irving Penn je proglašen jednim od 10 najboljih svjetskih fotografa u izboru međunarodnog žirija sastavljenog od strane «Popular Photography» magazina. Penn-ova izjava koja datira iz toga vremena najbolje govori o njegovoj posebnosti. Rekao je: «Ja sam profesionalni fotograf zbog toga jer je to najbolji način za zaraditi novac i zbrinuti svoju obitelj».

Irving Penn rođen je 16. 06. 1917. godine u Plainfieldu, SAD. Nakon završene srednje škole kao osamnaestogodišnjak odlazi na četverogodišnji studij u «Philadelphia Museum school of Art», gdje ga je Alexey Brodovitch podučavao reklamni dizajn. Posljednje dvije godine školovanja proveo je radeći za «Harper`s Bazaar» magazin kao umjetnički novak. U to vrijeme još nije ni slutio da će postati fotograf.

Njegov prvi posao nakon diplomiranja 1938. godine bio je posao umjetničkog direktora u «Junior League» magazinu. Sa 25 godina napušta dotadašnji posao te sa svojom malom ušteđevinom odlazi u Meksiko gdje je proveo godinu dana slikajući dok nije shvatio da nikad neće biti ništa više od osrednjeg slikara.

Kad se vratio u New York, imao je prijem kod Alexandera Libermana koji je bio umjetnički direktor Vouge magazina. On ga je zaposlio kao svog pomoćnika zaduženog za odabir naslovnice za Vouge. Redakcijski fotografi nisu se previše trudili da usvoje Pennove ideje pa mu je Liberman predložio da sam fotografira naslovnice. Koristeći posuđenu opremu i svoje prethodno umjetničko iskustvo Penn je napravio fotografiju mrtve prirode koja je sadržavala veliku smeđu kožnu torbu, kravatu i rukavice, limun, naranču i veliki dragi kamen. Ta fotografija je objavljena na naslovnici časopisa 01.09. 1943. godine i lansirala Penna u svijet fotografije.

Penn je zatim demonstrirao njegov nevjerojatan talent za rad, raznovrsnost, inovaciju i maštovitost u mnogim granama fotografije i reklamne industrije.
U svojom ranijim radovima Penn je bio naklonjen korištenju određenog predmeta pri portretiranju osoba. S vremena na vrijeme mijenjao bi taj predmet novim. Jednom je upotrijebio pozadine da bi napravio kavez u koji je smjestio fotografiranu osobu. Zatvaranje osobe u taj «kavez» bila je po Pennu simbolika toga da neki ljudi zapravo žele takvo mjesto u kojem se osjećaju sigurno dok neki drugi naprotiv žele pobjeći iz kaveza kojeg im je nametnuo život. Reakcije osoba u «kavezu» su mu najbolje govorile o sebi samima. U toj fazi fotografirao je Noela Cowarda, Vojvodu od Windsora te Spencera Trasya.

U sljedećoj fazi Penn je koristio stari tepih koji je pokupio u jednom od dućana u Trećoj aveniji u New Yorku. On je bio nositelj njegovih portreta tri mjeseca. Tepih je u raznim kombinacijama koristio zajedno sa pozadinom a najupečatljivije portrete iz tog razdoblja je napravio sa Johnom Deaveyom te Alfredom Hitchcockom.

Dvije serije portreta su posebno upamćene. Prva je napravljena tijekom Božića u Cuzco, Peru a druga u studijima u Londonu, Parizu i New Yorku. U prvoj seriji koja je napravljena visoko u Andama nagovorio je lokalnog fotografa da mu iznajmi studio. Koristeći prastari studijski fotoaparat Penn je napravio preko 200 nezaboravnih kolor te crno-bijelih portreta. Studio je imao kameni pod, obojanu pozadinu, maleni tapet i ulašteni studijski stolac. Druga serija je poznati «Small trades» projekt, gdje mu je u radnoj odori pozirao velik broj radnika. Svi su pozirali ispred jednostavne pozadine i bili su bočno osvijetljeni što je postao Pennov trademark.

Penn je volio eksperimentirati s opremom i metodama snimanja a crno bijele fotografije je uvijek sam razvijao dok je one u koloru slao u vanjska studija.

Zaista možemo biti sretnici što smo mogli biti svjedoci velikog umjetničkog postignuća kojim nas je godinama nadahnjivao ovaj velikan svjetske fotografije koji i dan danas živi u New Yorku.

This entry was posted on Saturday, June 18th, 2005 at 10:58 pm and is filed under Photo legends. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed. You can leave a response, or trackback from your own site.