Priče sa Mosora

Iako ne visok i impresivan poput Biokova, Mosor je najpopularnije planinarsko odredište u Dalmaciji s čijeg drugog vrha po visini (sv. Jure, 1319m) se pruža jedan od najljepših pogleda u Hrvatskoj. Tajna tog izvanrednog pogleda je što se ta nadmorska visina nalazi jedva par kilometara od mora te se gotovo poput litice obrušava sve do dna. Gotovo svi jadranski otoci su vam kao na dlanu, a vidljivi su i Velebitski vrhovi te oni u centralnoj Bosni. Kada tome pridodamo i povijesni aspekt odnosno činjenicu da je Mosor bio srce slavne i drevne Poljičke Republike koja je osnovana još u 11. stoljeću potpuno je razumljivo zašto je vrlo popularna planinarska destinacija. Popularna mada ne i lako osvojiva, pogotovo ne s najatraktivnijeg i najtežeg pravca kojeg ću vam predstaviti u ovoj reportaži.
Sama planina Mosor proteže se kao visoki hrbat dužinom 25 km u pravcu Istok-Zapad i najviši mu je vrh Veliki Kabal sa 1339 mnv. Pristup tom vrhu sa zapadne strane je prilično jednostavan što se ne može reći za pristup s istočnog djela Mosora.

Planinarska kućica koju su izgradili mještani Gata


Avantura je započela oko 6 sati ujutro sa završnim pripremama pred put. Provjera namirnica, opreme i planiranje puta je ono što je obavezno prije svakog polaska u divljinu jer kad gore shvatite da vam nešto treba a niste ponijeli već je kasno a može biti i opasno. Došavši automobilom do početne točke puta pogledom smo popratili vrh sv. Jure na kojem smo mislili prespavati ako sve prođe u redu.
Sama polazišna točka je crkvica sv. Roka koja se nalazi u selu Gata koje je bilo središte drevne republike.
Put od crkvice vodi u pravcu sjeveroistoka i već nakon 20 minuta uspona pred vama će se početi otvarati prekrasni krajolici a posebno je impresivan pogled na Omiš.
Nakon srednje teškog uspona od kojih 60 min. ćete doći do prve lovačke kućice gdje ćete se moći okrijepiti izvrsnom kišnicom i ugodnom hladovinom.
Nakon sljedećih 20 minuta u pravcu sjeverozapada doći ćete do vidikovca prema planinarskoj kućici na Trpošnjiku koja je pravi spomenik ljudskoj upornosti i marljivosti jer je svaki dio za nju ručno donesen iz Gata.
San u kamenu

Kućica će vam pružiti sav potreban komfor (ležaji, kuhinja….) a kao posebnost izdvajam izvor prirodne vode koji izvire na preko 1000 mnv na koliko se i kućica nalazi.
Nakon kratkog odmora na kućici s koje se pružaju prekrasni vidici prema Biokovu krenuli smo neoznačenim putovima odnosno preko kamenja prema pravcu Zapada da bi izbili na jedan od po meni najimpresivnijih pogleda u Hrvatskoj. Kad čovjek dođe i sjedne tamo tek onda shvati koliko je malen naspram prirode.

Pogled prema Omišu

Pogled prema Biokovu

Sada na pola puta od nigdje odnosno 5 sati do civilizacije istim putem nazad a još 6 sati vrhom Mosora prema vrhu sv. Jure započeli su pravi problemi. Naime kako je došlo proljeće i sve se budi i naši vrli poskoci su se razbudili što mi je i prije puta bila poznata činjenica. Svejedno mi ta spoznaja nije pomogla da se pripremim na šok koji sam doživio kad sam uhvatio rukom za kamen tik do jednog ljepotana koji se iz samo njemu znanih razloga nije odlučio za napad iako sam bio par cm od njega već se povukao ispod stijene. Nakon početnog šoka probudio se fotograf u meni i odlučio sam ga ovjekovječiti fotografijom.

Bliski susret s poskokom

Nakon tog bliskog susreta putna brzina se smanjila za dobrih 50% jer se dvaput provjeravalo gdje se staje nogom. Koliko je to teško izvesti najbolje vam pokazuje fotografija gdje je moja bolja polovica odlučila odustati i mirno se suočiti s ionako neizbježnom sudbinom.

Ima li nade za nas ???

Fotografija prikazuje i djelomičan put koji smo dotad prošli (kućica je daleko iza najdalje vidljivog vrha). Nakon 20 minuta nagovaranja u stilu: evo vrh je tu iza i nemoj sada na kraju odustati te pogotovo brzo će mrak ipak sam joj uspio pokrenuti volju za životom. Sljedeći bliski susret je na svu sreću bio prekrasan i ugodan. Naime susreli smo stado divokoza sa mladunčetom koje je mirno šetalo Mosorskim vrletima.
Stado divokoza i Split u pozadini

Inspirirani viđenim a još više mrakom koji je polako padao i oblacima ubrzali smo tempo i konačno došli do pogleda koji je označio da je najteže za nama.
Slavlje može početi. Srušena crkvica sv. Jure je pred nama. Kad smo došli do crkvice morali smo razapeti šator da bi se konačno onda mogli malo i odmoriti.
Spas u zadnji čas

Za moju suprugu odmor je i doslovno značio odmor (zatvorila se u šator i nije izašla do jutra) dok je meni to bilo punjenje svojih CF kartica.
Šator i Biokovo

Idilu remeti jedino Oljino hrkanje ;-)

Kad je skroz pala noć učinio sam još par snimaka te utonuo u san kojeg sam prekidao svako sat dva što od hladnoće (oko 5C) što od straha da nas ne otpuše vjetar ili da ne počme grmljavina pošto smo najviši vrh u krugu od 20 km što nije baš lijepa spoznaja.
Zidine sv. Jure i nebeska prostranstva

U jutro smo se probudili, zahvalili sv. Juri i pomolili se što nas je sačuvao te okomitim putem krenuli prema Gatima koja su se prostirala pod nama. Cijelim putem nas je pratila kiša što u kombinaciji s ekstremnim strminama nije baš najbolji način za doživjeti starost.
Nakon 3 sata ipak smo se živi i zdravi spustili do cilja i zaključili jednoglasno da nam je bilo prekrasno i da ćemo prvom prilikom nešto slično ponoviti. Zato i vama preporuka ako vas ikad put nanese : Otiđite, nećete zažaliti.
Nadam se da sam vam prenio barem djeličak atmosfere koja nas je pratila i upoznao vas barem preko fotografija sa ovim djelom Lijepe naše. Pozdrav od Mirka i Olje.

3 thoughts on “Priče sa Mosora

  1. Phew! Odličan prvi članak. Iako sam većinu fotki vidio u galerijama, super je vidjeti ih ovako uz priču!

  2. Nakon ovakve prica dobio sam volju da i sam odem na Mosor.

  3. Dobra priča i avantura.

    P.S.- sv. Jure nije drugi vrh po visini nego treći. Vickov stup je drugi sa 1325m.